Dječji vrtić Oblaka br.10

Mama me upravo nazvala da mi veselo kaže kako je nabavila nove ukrase za bor. A onda je još veselije dodala kako još nemamo bor. Zapravo imamo ga, ali ona želi novog, ne-plastičnog. Ajde, barem je ona ove godine pokupila sav entuzijazam. Ja sam uglavom slistila sav marcipan koji mi je donjela iz Beča. Bio je jako, jako dobar. A bome se bližim i kraju svoje kolekcije túrórudija što me užasno tjera da budem tužna. Ali, nije Mađarska daleko... Ili da počnem proizvoditi svoj vlastiti túrórudi... Falili bi mu svi oni E-ovi, ali... Lijena sam. Potrošila sam ono malo radinosti u sebi na pospremanje svoje sobe. I tako sam je brzo dovela u red da mama nije mogla doći sebi. Inače bih se uvijek razvlačila po cijeli dan, ali ovaj put sam sve lijepo isplanirala... Sortirala sam crninu u ormaru, poslagala CD-e, knjige i skripte. Pripremila sve što mi treba za nadolazeće kolokvije. Nevjerojatno. Čak sam napisala zadaću iz mađarskog i prevela jedan dio priče za seminar. Mama je svako malo ulazila u sobu i pitala bi me A jesi li obrisala pod? Obrisala si prašinu na policama?

U subotu sam otišla u Budimpeštu na koncert Katatonie. Koncert je bio predivan! I pričala sam mađarski cijelo vrijeme i nisam imala problema sa sporazumijevanjem. Ali imala sam problema sa dolaskom... i odlaskom. Kad sam u subotu vidjela tablu na kojoj je pisalo BUDAPEST-KELETI, na trenutak sam umrla. Zamolila sam Pétera da me ne vodi u centar. Srećom pa je koncert bio u novom dijelu grada. Ali svejedno. Nostalgija me ubila kad sam ušla u metro i kad je ženska na razglasu rekla rekla A következő megalló Asztoria. Asztoria, eh... Svi putevi vode do Asztorie.
Kupila sam si dječji časopis imenom Buci Maci. Na poklon sam dobila JOJO. Carinik mi se smijao kad me gledao kako sjedim solo u kupeu zureći kroz prozor i igram se s tim JOJO-om. Nitko me nije ništa ispitivao. A imala sam sa sobom više od dopuštene količine alkohola.

No, jučer sam imala lijep dan. Pjevala sam u crkvi, otišla na ispovjed i ćaskala sa svećenikom, otišla na večeru s jednom prijateljicom koju nisam vidjela 100 godina pa smo pričale o nekim ljudima u našim životima. Na kraju smo obje buljile u pod autobusa.

Sad trebam javiti Alexu da za Novu ipak ne dolazim u Budimpeštu. Bit će to teško, ali ne mogu i ove godine tamo završiti. Neki drugi put. Ipak, moram ja čuvati svoje srce.


Sretan Božić i sve najbolje u novoj 2007.!


PS Imam osjećaj da će biti stvarno dobra.

Ako netko već nije zapalio svijeću, neka to napravi na www.lightamillioncandles. Za djecu koja su zlostavljana i na čijoj se muci drugi naslađuju i zadovoljavaju.
Cijeli svoj život imam svakakvih iskustava sa perverznjacima. Počevši od onog živčanog doktora koji mi je radio cistografiju (imala sam šest godina) tako da mi je skinuo gaće, bacio me na onaj hladni metalni krevet, gurnuo katater i ubrizgao mi neku tekućinu koja olakšava snimanje mokraćnog mjehura. Da je bio malo strpljiviji i objasnio mi kako izglada ta pretraga, ne bih to shvatila kao zlostavljanje. Kad sam izašla van iz sobe bila sam u takvom šoku da nisam ništa bila sposobna reći. Nije lijepo imati šest godina i osjećati se silovano.
Bio je tu još jedan čiča koji je u tramvaju stao kraj mene, otkopčao šlic i izvadio svoj ponos. Mama ga je na vrijeme primijetila, uzela kišobran i priprijetila mu. Sjećam se samo kako ga je u strahu pospremio i izašao van iz tramvaja.
Dalje... Jedan čiča je volio dolaziti u park kad smo se igrali i pokazivao nam svoj ponos. Jedan dan ga je jedan odrasli ugledao. Nakon toga čiča se više nije pojavljivao.
Bila je tu još i epizoda na sedmom rođendanu moje susjede kad nam je njena mama pustila nekakav sadomazo film sa djecom u glavnim ulogama. Tog sam se tek nedavno sjetila...
A zaista ne želim znati što je htio onaj visoki kratko ošišani striček koji me na silu htio strpati u svoj crveni auto. Da nije bilo mog susjeda, ne bi pomoglo ni moje urlanje, ni mlataranje rukama i nogama, a bogme ni ljudi koji su sjedili u kafiću i sve to promatrali...


Ma, zaista je lijepo biti dijete....

....lótücsök, lóbogár, a na hrvatskom rovac mrmak (ili tako nešto)... Mislila sam da će proći faza opsjednutosti tom bubom, ali još me fascinira onaj hrusk-hrusk zvuk koji je tijelo te bube proizvelo dok ju je jedna baba zgazila... Ne znam otkud mi takve faze opsjednutosti bubama. Ali taj lótücsök... I još kad poleti.... Brrr... Pa ti se zabije u glavu... Ne, hvala! Kaže András da to kod njih u Lendavi svako malo izađe na površinu pa ih svi ubijaju lopatama ili kako tko već stigne. Rekao je da će jednog staviti u bocu rakije pa ćemo jednom to zajedno piti, a nakon toga zajedno povraćati... Eh....

Jučer navečer oko devet preda me je stao anđeo i pjevao dobra dva sata. Čaša vina, portugalski jezik - Madredeus. Baš mi je lijepo bilo. Petra je ipak odlučila ne ići pa sam bila sama. Mislim da je i bolje što je tako ispalo. Teresa stvarno ima predivan glas. Misli su mi skorz odlutale. Teško sam ih kasnije pohvatala i spustila na zemlju. Na svu sreću sam ponjela maramice pa sam imala čime brisati suze.

Dan prije sam bila u kod Sanje u Ljubljani. Išle smo na Amone. Na kraju smo zaključile da bi ipak možda bilo bolje da smo išle na zagrebački koncert. Ti Slovenci baš i ne znaju napraviti dobru atmosferu. Previše su pasivni. Tek kad je Amon počeo, malo su živnuli. Na Korpiklaaniju je atmosfera bila dobra zato što je više od pola publike bilo iz Hrvatske.
Bilo je stvarno smiješnih ljudi na koncertu. Jedan dečec koji je stajao iza mene je otpjevao sve pjesme od Wintersuna, tako da nisam ni čula frontmana. Zadnje tri pjesme nije znao (barem nešto) pa sam mogla čuti Starchild :D No, sve u svemu, očekivala sam da će Wintersun biti bolji... Ali zato je prvi bend, Týr, bio odličan. Stvarno su me ugodno iznenadili. Za njih sam saznala tek prije mjesec dana kad sam kupila kartu za Amone. Sviraju preslatku glazbu i imali su jako lijep nastup.

Ali taj dan, četvrtak je za mene (a i Za Sanju) bio malo čudan.
Prvo sam ja sjela u krivi vlak. Došla sam na kolodvor u 12:55, misleći da je 13:55 i vidim nema vlaka. I tako sam ušla u vlak u 13:15 jer sam mislila da je već 14:15 i da vlak kasni 20 minuta. Sva sreća pa je išao za Ljubljanu.
A onda kad smo krenule na koncert... Izašle smo na krivoj stanici, tj. dvije stanice prekasno. Tako smo morale puno pješačiti. Usput smo komentirale kako smo već sigurno stigle u Italiju (stvarno smo dugo hodale).
Onda je bio jedan smiješni incidnet s pišanjem kad nas je zatekao čuvar parkirališta. Ja sam taman raskopčala šlic. Tek kad je koncert počeo, skužila sam da mi je šlic još otvoren.
Sanja je htjela slikati, ali kad je uzela fotić nije se htio upaliti. Nije bilo baterija u njemu...

Barem sam na povratku sretno stigla u Zagreb i otišla na Madredeus.

Sad razmišljam da nažicam love od roditelja za još knjiga. Svoj novac sam sav potrošila jutros na interliberu.
Da mi je danas bilo 5000 kn! Mislim da bih sve potrošila.

I wish the milkman would deliver me milk... In the morning... Lalalalalala.... Sick... Istiniti događaj...

Danas sam na LARP-u izigravala neku šumsku špicouhu kojoj su orkovi spalili kuću i okrali je. I onda sam još morala patuljku vratiti pamćenje. Ti patuljci... Još me luđak gađao gigantskim kamenom. Da tamo nije bio jedan mladi špicouhi ratnik, ne bi bilo ni mene, a bome ni riješenog questa ;)
Sljedeće nedjelje imam novu ulogu i baš joj se veselim.

Večeras smo na tangu radili novi stil tanga i neke predivne adrenalinske okrete. I opet smo svi bili nešto prilično veseli. Prošli tjedan je tome razlog bilo vino, ali ovaj put... Nemam pojma...

Halloween party je bio odličan. Plesala sam sedam sati, upoznala hrpu ljudi. DJ iz Finske je bio baš sav divan, iako je puštao previše techno obrada industrial stvari. Ma, sve u svemu bilo je zabavno na njegovom flooru. Danas sam na cmar netu vidjela sliku nekog lika u donjem rublju (ženskom!) sa velikim crnim leptirskim krilima. Još je imao haltere i samostojeće čarape. Stvarno mi nije jasno kako ga nisam primijetila. Nije baš da je bilo puno ljudi.

Sad ću malo odmarati koljeno. Nešto mi je krvrcnulo na Halloweenu i još uvijek škljoca, ali mogu hodati. Ne da mi se ići ortopedu jer tak i tak ti ljudi nemaju pojma što rade.

Eh... Korpiklaani...
Ti dečki stvarno znaju napraviti dobar koncert. Bila sam mrtva umorna kod je koncert počeo jer sam do tada 17 sati pješačila.
U Maribor sam stigla u pola 11. Šetala sam se gradom da vidim je li se što promijenilo otkad sam otišla.
Pa ovako...
Deda koji je imao dva psa - sada ima tri psa.
VEGA - mob. mreža na koju sam bila prijavljena više ne postoji.
Crnac koji je cijelo vrijeme sam - još uvijek je sam. Vidjela sam ga kako spava na klupici na Slomškovom trgu. Oko 4 ujutro, kad smo išli na kolodvor, vidjela sam ga kako se šeće - opet sam. Morat ću pitati Pétera tko je taj tip.
Otvorio se Pokrajnski muzej (napokon su ga preuredili).
Tip koji zabavlja djecu marionetama uz pratnju Magazina i sl. još uvijek je na istom mjestu i još uvijek ima iste lutke. :D
Moj prozor - netko ga je oprao... Grrrrr... Jadan moj jednorog. Sigurno su i njega prekrečili. A stvarno sam puno truda uložila da ga nacrtam i obojam.
Drveće pred domom još uvijek ima iste ukrase - one iste tenisice i ona ista stolica još uvijek vise s grana. Jedino su maknuli vrata od frižidera.
Krater još uvijek svjedoči bacanju ogromne kamenčuge s mog kata.
Živica kod Janezove sobe se oporavila i više nema tragova da su dvije pijandure skakale kroz prozor na tu jadnu živicu.
U H&M opet prodaju krila pa sam kupila još jedna :D Bijela su :D
Pred Boberom više nije divovski hot dog nego divovski hamburger.

No, da se vratim na koncert.
Sanja i ja smo u gradu srele još jednu kolegicu s faksa pa smo na koncertu zajedno skakale.
Dečki iz benda su predivni. Nije mi jasno kako im se da svaku večer visiti s fanovima prije i poslije koncerta, slikati se s njima, dopuštati da ih ljudi diraju po kosi i slične stvari.. :)
Mali harmonikaš je moj idol. Kad sam ga vidjela, odmah sam se sjetila koliko me bilo sram priznati da sviram harmoniku dok sam bila osnovnoškolka. Nisam noramalna... Doduše bila su to druga vremena...
Jonne (vokal) je bio prehlađen, ali bez obzira na to sve je odlično otpjevao i još se cijelo vrijeme družio s ljudima i pio pivo. Na jednoj pjesmi mu je i glas pukao onda mu je ostatak benda pomagao s pjevanjem.
Korpiklaani je zaista pravi bend za dizanje raspoloženja. Dok ih slušaš i gledaš, ne možeš mirno stajati, moraš skakati.
Vidjela sam i Xenu... Mislim da su se ljudi više slikali s njom nego s članovima benda. Ženska je čak donjela i čakram. Nisam mogla vjerovati svojim očima. Mislila sam da haluciniram od umora jer u trenu kad sam je vidjela i to poručila Sanji, ona mi je rekla da nema Xene.
Na after partyju smo sjedile u galeriji i gljivile. Mene su noge užasno boljele. Upoznale smo i neke Zadrane koji su također gore gljivili.
Negdje oko tri sam se sjetila da Noč in Dan radi cijeli dan i cijelu noć pa smo krenule tamo. Ali na spomen hrane i neka dva tipa su krenula za nama. No nisu mislili da je to 20 minuta pješice od Pekarne. Tako je to kad ljudi prisluškuju razgovore pa krivo čuju. Skužili su da je dućan samo 20 metara od kluba. Malo su se iznenadili kad smo prešli 20 metara, a dućana nigdje. Jedan je cijelo vrijeme kukao kako ga bole noge i kako se želi odmoriti, a drugi je šutio i hodao.
Nekako smo dopješačili do kolodvora i tamo gljivili do polaska vlaka.

U kupeu sam cijelo vrijeme spavala. Jedna baba nije prestala pričati. Kad je mislila da sam zaspala, počela je komentirati moj izgled.
"Daj joj pogledajte ogrlicu, ne možeš je ni za vrat primiti.. Ajde vi probajte, vi ste bliže..."
Skoro sam pukla od smijeha dok sam to slušala. Ali nakon što je baba izgovorila svoj komentar, otvorila sam oči i rekla da mene nitko neće dirati i da joj mogu dati ogrlicu ako joj se toliko sviđa. Nakon toga sam zaspala i nisam više ništa čula.
No, na izlasku iz vlaka, tip koji je sjedio do mene je počeo: "Pa vi ste tako prijatna osoba. Tako ste predivni. Želite li možda sa mnom na kavu? Evo dat ću vam svoj telefonski broj pa me nazovite. Ili dajte vi meni svoj pa ću ja vas nazvati...."
Eh... I onda me još pokušao poljubiti u usta, a nisam se imala gdje pomaknuti jer je bila užasna gužva, pa sam okrenula glavu što sam dalje mogla tako da su njegova usta završila na mom obrazu.
I nakon što smo izašli iz vlaka me primio za ruku i opet mi dijelio komplimente... Malo mi je falilo da ga nogom lupim u međunožje. Nekako sam uspjela iščupati svoju ruku i odjuriti na tramvajsku stanicu.
Što si sve ti pedesetgodišnjaci dopuštaju...

Još je vani kiša padala pa sam još i pokisnula, ali nema veze kad je koncert bio tako dobar.

Korpiklaani - do sljedeće godine!

Vec par dana me pjesma iz najave za neki film opsjeda. I danas prije kojih pola sata se sjetim da je to Brave od Katatonie. Jako dobra gitara.
Mislim da se toga ne bih ni sjetila da mi večerašnji tango nije pročistio mozak. Par dana nisam izlazila iz stana. Provodila sam dane čitajući, viseći na netu i plešući tango u spavaćici. Naime, nisam se udostojila ni obući normalnu odjeću... Da jučer nije došao bratić, mislim da se ne bih ni presvukla.
Ali, tango... Večeras je bilo predivno. Gledali smo film Tango Lesson u koji sam se totalno uživjela. Nakon što je film završio počeli smo plesati. Baš sam osjećala tango u svakom dijelu svog tijela. Bolestan osjećaj. I kao šećer na kraju, došao je moj prvi partner (nisam ga vidjela već par mjeseci) pa smo plesali i plesali. I dok sam plesala, dok sam radila neki ukras nogom, malo sam se zanjela i petom poderala čarapu (nije velika rupa). Doduše to su fishnet čarape pa nije da previše smeta.
Malo mi fali da odustanem od subotnjeg odlaska u Maribor. U subotu je još jedna milonga.
Noge mi se trzaju, žele plesati.
I sad bih trebala spavati.

Kakoje to divan osjećaj kad plešeš i ne trebaš misliti. Samo zatvoriš oči i pokušavaš osjetiti što ti partner signalizira. Samo se opustiš i noge idu same od sebe. Par puta mi nije bilo jasno kako sam uspjela izvesti neke korake i ukrase nogama.

Ovisna sam.
Noge mi se trzaju od pomisli na tango. I dok je oko mene tišina po glavi mi se mota La Cumparsita i zove me da plešem.
Dan koji prođe bez tanga, baš i nije neki dan.

Jedva čekam nedjelju.
Izluđuje me čekanje.

Ovo u naslovu je Sanjin komentar na jednu profesoricu... :D

Danas smo napokon dobili raspored. Probudila sam se u 10:15, otišla na net i vidjela da imam predavanje u 11:45. Baš mi se i nije dalo jurcati pa sam ostala kod kuće. Ionako nisam ništa bitno propustila.

Jučer sam na tangu iščašila desno koljeno. Nije bilo baš ugodno. Radili smo ochose i odjednom mi je izletio iver. Boljelo me strašno (već dugo mi nije izletio desni iver), ali sam nastavila plesati unatoč bolovima. Baš osjećam da mi se jako nategnuo ligament. Izgleda da ću morati povezivati koljeno prije svake praktike.

Od srijede do subote je u booksi održana Revija slovenske književnosti. Došli su autori čija smo djela prevodili. Ja sam poslala neprepravljenu verziju prijevoda koja mi se uopće ne sviđa... Da stvar bude još gora prijevod je objavljen i u Zarezu. Brrr...
No, Revija je bila odlična, autori su bili poslušni i zanimljivi. Jedan mi je bio osobito smiješan. Sav šutljiv, djeluje pomalo autistično, a dok čita, djeluje kao da uopće nije prisutan na ovom svijetu.
U petak sam otišla na tulum na koji nisam planirala ići. Ali, bilo je zabavno... :D Još su tamo bile i dvije male slatke mace kojima frend sad traži dom jer nema vremena da se brine za njih.

Gledaju mi se crtići...

Sve je počelo od dana kad sam odrezala kosu.

Izgledalo je to ovako...
Mama: Ustani, pola osam je, moraš ići frizeru...

Ustala sam teturajući bez svijesti o tome tko sam, što sam, gdje sam i zašto sam. U tom sam stanju došla do frizera.
Frizer: Kako želiš da te ošišam?
Ja (zijevajući): Svejedno... Može do kraja...
Rekavši to nastavila sam buljiti u svoj odraz u ogledalu koji je imao sve manje i manje kose. U jednom trenu sam htjela povikati koji k... radiš s mojom kosom, ali nisam... I tako sam se sasvim osvijestila kad je sve bilo gotovo. Suze su mi krenule na oči isti tren. Htjela sam samoj sebi opaliti šamar. Nakon što sam suznih očiju izašla iz frizerskog salona, srela sam jednog lika iz razreda. Pet godina ga ne vidim i onda ga sretem u tom užasnom trenutku.
Došla sam kući i cijeli dan nosila periku.
Jedan cijeli dan sam imala leukemija look, kako je to jedan frend nazvao.

No, sad sam se već priviknula.
Priviknula sam se na činjenicu da su posljednji tračci moje ozbiljnosti nestali s tom kosom. Osjećam se slobodnije, ali mi svejedno fali ta moja kosa... Ah, žene...
Ma zapravo cijelo vrijeme imam osjećaj da mi je frizer oduzeo identitet. Taj gad. Tko je vidio šišati pospane ljude?
Možda sam Samson? (Sva sreća pa su ispitni rokovi prošli :)
Jedino me smeta što me na ulici pogledavaju neki starčeki koji se pale na žene muških frizura. A to je stvarno perverzna ekipa...

Par dana kasnije sam išla van s Keskom. I ona je skratila kosu pa mi je uljepšala dan tim činom. Neki lik nas je trčeći iz dvojke na Trgu Francuske Republike pitao: Is this Paris Repubilic? Ja sam se skoro upišala od smijeha, nisam mogla ništa izgovoriti koliko sam se smijala, samo sam mu potvrdno kimnula glavom.

24.9. smo krenuli na Balaton, u grad Balatonfüred. Profesorica nas je izmlatretirala. Par dana je bila sasvim normalna, ali kad smo počeli s prevođenjem, počelo je i teroriziranje. Radili smo skoro cijeli dan. Ustajali smo u 7, a išli spavati oko 1, pola dva. Treba uzeti u obzir da je kuća puna duhova i da nije bilo baš previše spavanja. Vidjela sam jednog duha, ali želim vjerovati da je to samo rezultat neispavanosti i umora. No, moja cimerica ga je isto vidjela. Sjedio je kraj mene na krevetu dok sam spavala. Toliko o tome.
U tih tjedan dana koliko je trajao prevodilački tabor, Anićev rječnik mi je postao knjižica s vicevima. Presmiješne definicije. A da ne govorim o rječniku sinonima... Cirkus!

(pomračio mi se um)

Dala sam sve uvjete i sad više nemam što za učiti.
Zapravo, nakon što sam dala 3. godinu jezičnih iz mađarskog imam osjećaj kao da sam diplomirala jer to je bio najteži ispit cijelog studija.

Ballard (Crash) je tako savršeno brutalan... i hladan. Toliko brutalnosti na jednoj stranici u životu nisam pročitala. Obzirom na to kakav mu je život bio, sve je razumljivo. Ali, knjiga mi se sviđa. Čitanje boleština katkad pomaže. Navodno ima i film snimljen po toj knjizi. Baš me interesira jesu li uspjeli prikazati taj stupanj fetišističkog obožavanja sudarima zgužvanih automobila i ostalih prometnih sredstava i ljudskih žrtava takvih udesa. Kad pročitam knjigu, tražim film.

Na viteškom je bilo odlično unatoč kiši. Čitala sam djeci bajke jer se pripovjedačica nije na vrijeme pojavila. Upoznala sam neku bakicu iz Argentine koja je nekad plesala tango pa smo dugo razglabale o koracima, o načinu na koji muškarci vode, o tango orkestrima... Draga bakica.
I nakon tog razgovora, jučer sam od sveopće smušenosti zaboravila otići na tango. I cijelo vrijeme osjećam da mi nešto fali, da sam nešto zaboravila i u 20:00 se sjetim što sam to zaboravila.
I sad ću propustiti dosta novih koraka jer sljedeći tjedan idem na Balaton prevoditi...
Ma, nadoknadit ću ja to...

Idem sada kupiti drombulje da mogu susjedima ići na živce.

Nakon što mi je jučer navečer pozlilo, probudila sam se u ranu zoru da bih stigla na snimanje za "Dobro jutro, Hrvatska!"
Bio je to veliki comeback. I ništa se nije promijenilo. Zgrada je iznutra ostala ista i ljudi su ostali podjednako neljubazni. Dobro, Fodor je blesav kao i inače, ali ovi scenografi, konobari itd. su tako neljubazni.
Prije nekih 10-11 godina kad smo snimali neke koreografije za Vesnu Mimicu povodom Božića, Uskrsa i maškara, nikad nam nisu dali ništa za jesti niti za piti. A cijele dane smo provodili tamo, a da ne spominjem da nam nisu ništa ni platili. No, ajde, jednom smo dobili krafne. I to je bilo to.
No, danas smo dobro otplesale. Imale smo samo jedan ples - kontradancu i sve je bilo uredu. Nova haljina mi se više sviđa. Lakše je u njoj plesati i nije toliko teška.

Na putu doma iz grma je izletio neki lik i meni i Karli pokazao svoje genitalije. I lijepo je svršio... Smijala sam mu se. Poslije mi ga je bilo žao. Još se sjećam kako je veseo bio dok nam je pred očima mahao svojim ponosom sa sjajem u očima koji je govorio "On je moj, samo moj!"

Vratila sam se kući i opet mi je bilo užasno zlo. Buljila sam u točku neko vrijeme i slušala glazbu. Onda mi se život počeo vrtjeti pred očima. I onda mi je bilo još više zlo. I zašto uvijek slušam krivu glazbu? I jedno te isti album stavljam u CD-player i prelijena sam zaustaviti ga i on se ponavlja i ponavlja i ponavlja, a pjesme baš i ne potiču želju za životom.
Druga greška koju sam danas naprivila je bilo prevođenje depresivnih priča s mađarskog na hrvatski. Dobro, nisu toliko tužne, ali jednostavno neispavanog čovjeka još više dotuku.
I umjesto da odem spavati, nastavila sam slušati taj jedno te isti album i čitati Platformu Michela Houellebecqa. I pročitala sam je i kraj uopće nije optimističan.

Mislim da mi je bolje da odem spavati.
Previše uzbuđenja za jedan dan, premalo spavanja.
I, naravo i prevelika euforija jer sam prošla mađarski je krivac. Čak sam dobila i veću ocjenu od one koju sam očekivala. I previše sam se smijala.

Mislim da ću umjesto spavanja čitati Ballarda, pokušati stisnuti stop i čitati u tišini bez glazbe zbog koje mi se vrti život pred očima.